IVANA BIOČINA: MALI KORAK PREMA BUDUĆNOSTI KOJU SVI SANJAMO

Prvo sam se zaljubila u fotografije na Instagram profilu njezinog branda IOM (@institutodrzivemode), potom me zaintrigirala popratnim tekstovima, a kada sam se upustila u internetsku pretragu kako bih doznala više o njoj samoj, bacila me na koljena i obuzelo me ozbiljno divljenje prema liku i djelu Ivane Biočine.

Ova magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva (smjer dizajn i projektiranje) svojim pisanjem o modi, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu nije samo zagrebla po površini, već je dobro zasukala rukave i bacila se na istraživački posao. Iz toga su nastale tri važne knjige, vrijedne analize razvoja i propasti tekstilne industrije u nas, kao i promišljanja o strategijama njezinog oporavka. Zato mi je drago da je upravo ona prva osoba s kojom otvaramo novi ciklus intervjua u sklopu kojeg ćemo razgovarati s predstavnicima novog vala, ljudima koji stoje iza brandova koji mare za održivi razvoj te žive i djeluju u skladu s njim.

Ivana, kakav je osjećaj biti «obrtnik početnik»?

U isti mah uzbudljiv i zastrašujuć, pun poleta, nade, emocija, osnaženja i pogrešaka. Svatko tko se okušao u obrtništvu poznaje taj skup sukobljenih emocija, od ‘najbolja stvar na svijetu’ do ‘što sam to učinila?!’ Ako tome dodamo otvaranje obrta u vrijeme pandemije, i to u domeni tekstila, snaga proturječja je još veća. No, istina je da nakon više od desetljeća slobodnjaštva osjećam pravu slobodu kad za proizvod koji sam napravila svojim rukama izdam račun i novac sjedne. To je sloboda. Nema zvanja, provjeravanja kad će teško zarađeni novac biti isplaćen i hoće li biti isplaćen? Da ne spominjem položaj autora. Taj osjećaj neovisnosti, da sve ovisi samo o tebi, je neprocjenjiv.

Do sad si bila u poziciji da se modom i proizvodnjom odjeće i tekstila dominantno baviš kroz istraživanja, analize i tekstove. Je li previše osobno ako te pitam što te iz teorije poguralo u praksu?

Zapravo se prvi zaokret dogodio iz mode i proizvodnje u teoriju. Naime, kad sam upisala faks, šivala sam odjeću, prodavala je i čak dobro zarađivala. Onda se dogodio fatalan susret s teorijom, pa je ovo za mene povratak, vraćanje u dom. Ideja se javila u ljeto 2019., sasvim prirodno, a zatim su stvari, nakon mnogo teških odluka i dana, sjele na svoje. Kad su ideja i namjera jasne, uz odvažne odluke, stvari se uvijek organski razviju i dogode.

Fotografije: Ivana Biočina autorka i kreatorka organske mode, na slici organski “crop top” i kimono

Kako to da si odabrala Podravinu kao lokaciju za svoj studio i stvaranje?

Moj životni partner je Koprivničanec, diplomirani snimatelj koji se prvi odvažio zakoračiti na put obrtništva, napustiti snimanje i okrenuti se pravoj ljubavi – izradi kuhinjskih noževa. Nismo uspjeli pronaći prikladnu radionu u Zagrebu, a njemu nije bilo lako držati tempo rada u Koprivnici i putovanja kući u centar Zagreba, te smo se odlučili dati priliku životu u Podravini. Preselili smo se krajem 2019., a kad je krenula 2020., uvidjeli smo da je to najbolja odluka koju smo mogli donijeti. Vjerujem da se ni ja ne bih odvažila otvoriti IOM da nismo odlučili napustiti Zagreb. Nikada neću znati. Zaljubila sam se u Podravinu i postala pravi ambasador života u njoj. Evo, doseljava nam se prvi par prijatelja koji se na naš poziv također zaljubio u mirni život na sjeveru. Nije naodmet spomenuti da je riječ o Melini Marelji iz “Kon2re Studija”. Podravina, dakle, postaje ozbiljno središte održive mode.

Želja ti je da stvaraš odjeću dugog vijeka trajanja. Ideš putem održivosti. Možeš li nam približiti detalje o kojima vodiš računa tijekom osmišljavanja, izrade i plasmana odjeće koju stvaraš?

Održivost je bit i srž svake moje odluke, misli i poteza. Da bi proizvodnja bila održiva, drugačije ne može ni biti. Održivost mora biti stanje uma i način života. Sve ostalo su marketinške kategorije. Za početak, najvažnije mi je da prikažem da sam na putu održivosti, da nemam i ne znam sve odgovore, daleko od toga. Održivost je proces, put, a ja sam tek zakoračila na njega. Moram biti iskrena i transparentna, dijeliti svoj put, pogreške. Za mene sve počinje od sirovina. Odmah na početku sam si zadala nekoliko osnovnih smjernica od kojih ne odustajem – ono što mogu nabavljam lokalno, a za ostalo ne idem izvan Europe. Kupujem samo iz provjerenih izvora, ma koliko skuplji bili. Dizajnu i proizvodnji pristupam cirkularno, gledajući kako napraviti komad s minimalno otpada, a taj minimalni otpad pak gledam kao sirovinu, kako ga iskoristiti za druge komade. Koristim organski konac, vezice, trake, gume. I pakiranje promatram kako može biti ponovno iskorišteno ili prenamijenjeno, a u najgorem slučaju, reciklirano. Također, za svaki komad nudim mogućnost prenamjene, ako ikada dođe do kraja životnog ciklusa, da ima barem dvije tri opcije. Uvijek sam usmjerena na učenje, da se neprestano poboljšavam i guram naprijed. Znam da ću se za godinu-dvije osvrnuti i pomisliti kako sam bila tek na početku i nisam ništa znala. Uzbuđena sam kad znam da me sve to čeka. U srži najviše volim istraživati, stvarati i učiti, a stvaranje na putu održivosti je sjedinjavanje svih mojih ideala.

*Fotografije: kolekcija organskih, biljno bojanih modela i, dole, konoplja*

Čini mi se da sam negdje pročitala da si se zaljubila u tkaninu od koprive. Reci nam nešto više o materijalima koje koristiš i procesu bojenja.

Zaljubljena sam u prirodu, ali istina je da imam poseban odnos s koprivom. Često ljudi ne povežu da je Koprivnica imenom vezana uz koprivu i da je ovdje zaista ima mnogo. Kopriva je čudesna biljka, sadim je, berem, sakupljam, sušim, meljem. Tkanina od koprive je nešto posebno, najskuplja je – zasluženo. Kao da sažima sve ono najbolje od prirodnih materijala, a tko god dođe u doticaj s njom ima istu reakciju. Koristim finsku koprivu (Urtica Dionica) u kombinaciji s organskim turskim pamukom i finskom konopljom. Kopriva se može uzgajati bez pesticida i herbicida te ne zahtijeva dodatno navodnjavanje, obogaćuje tlo i hrani i štiti insekte i ptice. Tkaninu od koprive nazivaju materijalom desetljeća! Dakle, nisam samo ja obožavatelj. Uz koprivu koristim organski pamuk proizveden u Njemačkoj, organsku konoplju iz održivog uzgoja bez kemikalija u Francuskoj i Rumunjskoj. Tkanine od konoplje posebno su namijenjene osjetljivoj koži, posjeduju antibakterijska svojstva te reguliraju temperaturu tijela, što znači da zimi griju, a ljeti hlade. Zatim, meni je također posebno draga reciklirana mješavina konoplje i organskog pamuka – materijal od ‘otpada’, to jest ostataka tekstilne proizvodnje, miješani s 30% ‘novih’ vlakana organskog pamuka kako bi se osigurala čvrstoća i kvaliteta tkanine. U materijalu se koristi 39% recikliranog organskog pamuka, 31% reciklirane konoplje i 30% ‘novog’ organskog pamuka. Lokalno nabavljam stoljetnu podravsku konoplju i lan. Riječ je o prirodno uzgojenim i tkanim materijalima iz prošlog stoljeća. Tu je i pinatex, materijal od celuloznih vlakana lišća ananasa koji služi kao zamjena za kožu. Koristim i upcycled materijale. Provodim prirodno bojenje sjemenkama avokada, prahom koprive, organskim zelenim čajem i sezonskim voćem i biljem iz Podravine. Posebno se veselim proljeću, bujanju i pupanju biljaka, isprobat ću sve!

Fotografije: majica bojadisana semenkama avokada, majica od koprive, organska haljina

Tvoje knjige: «Modus Vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi», «Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za indentitetom» i «Proizvedeno u Hrvatskoj» suočile su te s naličjem tekstilne proizvodnje (kao i mode). Je li ta proizvodnja kroz povijest ikada bila ‘fer’ prema svima uključenima u proces? Kakvi su joj izgledi da jednom postane takva?

Ako misliš na masovnu globalnu proizvodnju, odgovor je, nažalost, negativan. Ali bilo je izdvojenih trenutaka i mjesta s dobrim primjerima, svakako. Kad država zaštiti svoje proizvođače, a time i svoje gospodarstvo, može biti bujanja i procvata industrije. Šansa za promjenu postoji jedino ako se odustane od masovne, brze mode. Brza moda ne može biti održiva. To je najvažnija, često bolna činjenica. Uz svu ekomanipulaciju (greenwashing) i natpise, obećanja i planove velikih brendova, ne možemo se odmaknuti od te činjenice – brza moda ne može biti održiva! To mora postati mantra održive mode. Predviđanja unutar industrije govore da se nalazimo u ključnom trenutku, ova godina određuje budućnost industrije. Ono što se utvrdi ove godine, to će biti novo lice industrije. Naravno, ne treba se voditi za takvim velikim tvrdnjama, ali mislim da svi osjećamo da je došlo do vrenja i zasićenja. Vrijeme je zrelo za promjenu, sad sve ovisi o odlukama koje se donose u ovom trenutku. Svatko može osvijestiti moć trenutka te napraviti barem jedan, mali korak prema budućnosti koju svi sanjamo.

Fotografije: organske bluze iz kolekcije

Često dijeliš knjige i autore koji su te dojmili. Možeš li izdvojiti svojih top 5 utjecaja u tom smislu?

Zaista je mnogo autora utjecalo na mene i moj rad, od djetinjstva, preko mladenaštva do sad. Svaki dan otkrivam nove, uzbudljive autore koji mi šire vidike. Jedna sam od onih ljudi koji ljepotu života promatraju kroz nebrojene knjige koje još nisam otkrila i pročitala. Mogu izdvojiti par autora koji su bili važni za moj razvoj, to su Nietzsche, Michio Kushi, Carl Sagan, Sartre, Simone de Beauvoir, Roland Barthes, W. J. T. Mitchell, Mary Wollstonecraft, Marija Gimbutas, Nikša Gligo, Joan Didion, Amos Oz, Rudolf Steiner, Elizabeth Kolbert, Edith Eger. Nemoguće je izvojiti pet!

‘Budućnost je imenica ženskog roda.’ Snažna izjava. Tvoja je. Koje sve misli stoje iza nje?

Iskrena vjera i nada, nešto što osjećam u svojoj srži, svakom atomu, udisaju. Mislim da svi osjećamo da život i svijet (predugo) streme izvan ravnoteže, da su iščašeni. Vjerujem da je budućnost u koju su podjednako uključene žene, njihove vrline, snage, osjećanja i viđenja jedina moguća budućnost. Bez toga nema izbavljenja.

Vidiš li, ili zamišljaš li budućnost svog stvaralaštva? Jesi li uopće sklona govoriti o tome?

Za mene je stvaranje spas. U najvećim tminama i najtežim trenucima, kao i u onim najljepšim, stvaranje je bilo uz mene, zajedno smo se probijali i koračali naprijed. U određenom trenutku sam se zavjetovala da ću uvijek biti vjerna svom stvaralaštvu. Ono je najdublji dio mene, predstavlja sklonište, jazbinu, oltar, moje svetište. Kad sam započela s obrtom, novim razdobljem u stvaralaštvu, pročitala sam što je John Cleese rekao o kreativnosti – u istoimenoj knjizi – da uvijek mora postojati igra, neopterećeno stvaranje, jer kad to nestane, nestaje kreativnost. Mislim da su me te riječi spasile i potvrdile ono što sam već znala, da treba biti otvoren za istraživanje i pogreške, da ne treba sve shvaćati ozbiljno. Moja najljepša sjećanja su iz prijelaza djetinjstva u mladenaštvo, kad sam u svojoj sobi bezbrižno stvarala. Jedna slika iz tog razdoblja mi se posebno urezala u sjećanje, na pisaćoj mašini sam natipkala svoju prvu priču, znanstveno-fantastičnu kratku priču “Sfera”, a pratila ju je skulptura koju sam napravila od boce postavljene u izbušeno žuto sito. Zavijena “Sfera”, sito i boca stajale su na ormaru kao instalacija. To je za mene ideal, slika u sjećanju kojoj uvijek težim i koja za mene predstavlja raj na zemlji.