STIL vs. TREND
“Real style is never right or wrong. It’s a matter of being yourself on purpose. –
“Pravi stil nikad nije ispravan ili pogrešan. Riječ je samo o tome da namjerno budeš svoj.” – G. Bruce Boyer
Većini nas je poznata generacija supermodela: Naomi, Cindy, Claudia, Kate, Helena, Linda… Bile su fenomenalne – glamurozne, senzualne, ženstvene i snažne. Svaka posebna i drugačija. Nisu odrasle u tom miljeu, svoje su mjesto na naslovnici zaslužile same. I pritom su izgledale kao da se dobro zabavljaju. Uz njih sam i ja modu shvatila kao igru i poziv na eksperimentiranje. Više se i ne sjećam kreacija koje su nosile jer su, bez obzira na svu tu visoku modu, najviše do izražaja dolazili njihov stav i prepoznatljiva lica, a odjeća ih je samo nadopunjavala. Nije mi se činilo da odjeća nosi njih, nego upravo suprotno.
Od kreatora su me u to vrijeme najviše oduševljavali Vivien Westwood, Jean Paul Gaultier, Alexander McQueen, John Galliano, Christian Lacroix i Givenchy. Naravno da nisam imala hrabrosti iznijeti toliku ekstravaganciju na ulice Zagreba (osjetljive tinejdžerske godine stvarno su najteže vrijeme), ali stalno sam negdje sa strane prikupljala tu ‘nenosivu’, neobičnu odjeću. Ta je riznica nebrojeno puta poslužila za razne tematske tulume ili pak photo session u šumi za prijateljicu i njezin tečaj fotografije. I svaki je put, naravno, urnebesno zabavno!
Foto: Petra Čamić
U svakodnevnom životu oblačim se prema raspoloženju, povremeno jako jednostavno, a povremeno malo ‘zabrijem’ i isprobavam razne kombinacije. Od srednjoškolskih i studentskih dana do danas izmjenjujem miks stilova – rock, grunge, hippie, pin up, casual… Taj (ne)stil bih nazvala nonšalantno eklektičnim ili, u prijevodu, ‘kako mi dođe’. Od odjeće tražim da bude praktična, da mi ne ograničava kretanje, ali i da me veseli. I potrebe su, naravno, različite i treba im se prilagoditi. Odjeću koju nosim za ured izbjegavam nositi za izlazak s prijateljima. Doživljavam je kao uniformu i nekako mi nikada nije sjela. To nisam ja. Najbolji savjet koji sam dobila od prijateljice dizajnerice je: OK, moraš obući nešto službeno, ali uvijek dodaj i nešto svoje, bile to cipele, marama… Bez obzira o kojoj se prilici radilo, nema razloga da se koristi u potpunosti predviđeni i određeni obrazac, bez da ubaciš nešto svoje.
I zašto sve ovo pišem? Jer pitanje stila nema veze s trenutačnim trendom. Nema veze s kolekcijama koje izbacuju modni dizajneri ili lanci dućana odjeće. Pitanje stila pitanje je vas samih, onoga u čemu se ugodno osjećate, što vas veseli, i način na koji možete dati svoj pečat i biti uvijek svoji. Na kraju krajeva, odjeća je ono što ljudi prvo vide na vama, po čemu vas prepoznaju, odraz vašeg karaktera i senzibiliteta.
Skupine djevojaka koje vidim na ulici, jednakih frizura, boje pudera i sjenila, istih cipela, kaputa i hlača (zovem ih copy/paste), sve na njima mi govori da se mogu svrstati u podgrupu ‘potrošača’, ljudi koji bez puno razmišljanja konzumiraju sve što im je u tom trenu ‘podvalila’ modna industrija. Možda se tako osjećaju sigurnije, jer nose nešto što je na nekom nivou ‘odobreno’. Ali ja na ulici želim vidjeti žene koje nisu pod utjecajem reklama i ne robuju modi, koje izlaze iz zadanih okvira i ne boje se pokazati svoju individualnost. I uporno ostaju svoje.
