PRVA REVIJA ODRŽIVE MODE U ZAGREBU

Photo: Marin Frka

Nedavno je u Zagrebu, jedne maglovite i kišne subote u studenom, održana prva revija održive mode u Zagrebu, u sklopu Slow Fashion Weekend-a, koji je organizirao novoosnovani kreativni kolektiv ArtiZanat.

Kako je to izgledalo i što sve stoji iza sudjelovanja na modnoj reviji, iz perspektive dizajnera, ali i organizatora, mogu vam samo pokušati prenijeti iz vlastitog iskustva.

Kako i zašto je uopće došlo do ideje o Slow Fashion Weekend-u, događanju posvećenom odjeći lokalnih handmade brendova?

Već godinama sudjelujem na različitim sajmovima u Zagrebu i drago mi je da je takvih događanja sve više. Prvo takvo događanje bio mi je Projekt Ilica, zatim sam sudjelovala na još nekoliko sajmova i buvljaka, s manje-više istim rezultatima. Pozitivne reakcije, veći broj pratitelja na mrežama, ali prodaja na licu mjesta ipak slabija od ostale ponude na sajmu. Kozmetika, nakit, igračke, biljni proizvodi prodaju se kao ludi. Ali iskustvo svih koji izrađuju odjevne komade je isto – na ovakvim događanjima bolje prolaze manje (čitaj – jeftinije) stvari. Odnosno, ljudi kupuju odjeću na drugačiji način, dulje biraju i razmišljaju da li kupiti; u kupovinu odjeće ide se obično s namjerom da kupite odjeću, a ne neku sitnicu sa sajma, potrebna je garderoba za isprobavanje koje na sajmovima nema. Buvljaci su pak priča za sebe, jer se na njima prodaje second hand odjeća i obično ih obilazi publika također spremna taj dan naći više komada za jako povoljnu cijenu. Ako na štandu do vas imate majice i kapute za 50-100 kn, vaša handmade odjeća tome jednostavno ne može konkurirati. Prodat će se kape, šalovi ili rukavice, ali odjeća teško.

Druga stvar je što smo još uvijek u fazi kada tek počinje jačati svijest o značenju održive i etičke, odnosno spore mode. Preuzeli smo zahtjevan zadatak – organizirati prvo ovakvo događanje i putem različitih medija pokušati prenijeti poruku o važnosti ulaganja u sporu modu, kvaliteti izbora i moći koju svaki potrošač ima, a to je da svojim izborom kupovine bira i u kakvom svijetu želi živjeti.

Photo: Marin Frka

Posrećilo nam se, jer neki puta se stvari tako lijepo poslože, da nas je još krajem ljeta kontaktirao kultni zagrebački Aquarius klub s prijedlogom da organiziramo nešto kod njih. Zapravo se još puno stvari posložilo – podrška naših članova i volontera, osobito dizajnerice Nike Vrbice koja je preuzela na sebe cijelu koordinaciju revije, kao i snimanje foto editorijala kojim ćemo promovirati događanje u medijima. Jedna mala grupica kreativaca uložila je jako puno rada i planiranja da ostvari ovu priču i nije sve išlo lako ni glatko, ali kada ulazite u nešto s toliko pozitivne energije sa super timom ljudi i znate da radite nešto vrijedno i dobro, oni teži koraci se nekako lakše prebrode.

Apsolutno najuzbudljivi dio vikenda bila je modna revija. Ovo mi je bila prva, pa pojma nisam imala što očekivati. Par dana ranije ulovio me totalni napad panike. Što ako mi netko od modela ne dođe, što ako im ipak neće dobro stajati, što ako se nikome ne svidi što radim, što ako ništa neće valjati, uobičajena tko sam, što sam i što je meni ovo trebalo pitanja. Auuu.. frka i panika… Imala sam probu s modelima, samo da se razumijemo, ništa bez dobre pripreme. I apsolutno ništa bez dobre podrške.

A imala sam puno povjerenje u ljude s kojima radim. Ne da nećemo zeznuti, nego da i ako zeznemo – neće se dogoditi ništa strašno, neće nitko vikati, šiziti, okrivljavati, nekoga maltretirati. Jer znamo da smo dali maksimum. Čak i preko maksimuma i iznad vlastitih očekivanja.

Photo: Zvonimir Ferina

Ujutro, na dan revije, uzbuđenje i mir, istovremeno, jako dobar osjećaj! Ostavljam volontere sa skoro pa jasnim uputama što i kako složiti, kako i gdje upućivati izlagače, što prije, što tijekom i što nakon, a oni se odlično snalaze jer istovremeno primaju upute i od mene i od Nike. Ulijeću Gita i Vito i znam da je taj dio u dobrim rukama, mogu se posvetiti reviji. Sreća kad ulazim u back stage, osjećaj kao da idem na najbolji party ikad. Pomalo svi stižu, neki dizajneri kasne, modeli kasne, sve je krcato, kutije, torbe, vreće, stalci za odjeću, lutke, stolići sa šminkom i špekom (zamezit treba), žamor na sve strane.. masa nas je, 13 izlagača i njihovih pomagača (ne ideš u back stage bez podrške frendice, zaboga) i 40-tak modela! I svatko je, bez problema i pogovora našao svoj ćošak u  stvarno malom prostoru, nema vike, nema nervoze osim one pozitivne, ne miješaju se stvari, vlada potpuni sklad, pozitiva i vibrira neki jako dobar osjećaj i ipak neka doza panike i nervoze, da vas ne lažem. A nije da općenito nema problema – suknja ne ide preko bokova modela, modeli kasne ili su tu negdje pa ih loviš, neki dizajneri još nisu došli, a revija skoro pa počinje, jedna dizajnerica u suzama i ne pomažu sve riječi ohrabrenja i utjehe, poštujemo njezinu odluku (i to je ok, i to je za ljude), nema dovoljno prostora za presvlačenje modela, ali se niti jedan ne buni, meni ništa za kasniji show room nije spremno (jesam li rekla dobra priprema? To samo znači da si miran kada masu stvari jednostavno odgodiš i znaš da ih nećeš napraviti na vrijeme i s time se pomiriš – eto mira, a to je najbitnije).

Photo: Zvonimir Ferina

Koristimo svi priliku za probu – DJ nam pušta muziku, pista je spremna, treba odrediti redoslijed kojim izlaze, objasniti im kojim putem idu, kojom dinamikom izlaze i gdje stanu kada prođu pistu, odnosno da stanu sa strane dok ne dođe i zadnji i onda zajedno s dizajnericom prolaze još jednom krug po pisti, pa kamo idu nakon toga… Koliko sam puta mojim modelima svaki dio ovoga ponovila, ne mogu izbrojati… uvijek je netko od njih falio ili nije slušao jer – i oni su uzbuđeni i njima je prvi put, a i sinoć su partijali. Nema razloga za ljutnju, samo smijeh i pokoji „pa rekla sam već stoput“, ali sretna sam jer su tu, ne samo da su tu nego se veselo šepure u svojim outfitima i vidi se da ih nose s ponosom i da fakat uživaju! I još mi donesu pelin koji mi je poslala frendica (također i mama od modela), za ohrabrenje.

Spontane probe sa 13 izlagača i 40-tak modela gdje svaka od nas lovi svoje modele i objašnjava im što i kako, svira muzika, službeni fotograf revije Šimun Bućan testira i označava mjesto na pisti gdje modeli trebaju zastati za fotkanje i baš ništa na tom svijetu ni ljuto ni bijesno nije… osmjesi i radimo i uživamo.

A meni je super, imam Selenu Gazda u backstageu sa mnom, sređuje mi oznake za show room, skida i radi novi pojas za onu suknju koja nije išla preko bokova dok ja lovim modele da se obuku, dorađujemo kombinacije, komentiramo s kolegicama kako smo uzbuđeni, dijelimo si komplimente za odjeću, maštu i kreativnost. E, a to, taj osjećaj – sve je dopušteno, sve može na pistu, nema preekstravagantne šminke, frizure niti kombinacije… Potpuna sloboda izražavanja, bez ograničenja, kakav gušt!

Photo: Zvonimir Ferina

Nika nas zatvara u backstage, svi znamo kad je koji po redu, pazimo da je sljedeći blizu izlaza. Cijelo jutro je s nama i službeni backstage fotograf Zvonimir Ferina i lovi sve te savršene male trenutke priprema. Nekako mislim da imam još dosta vremena, diši, opusti se, stigneš... ali brzo ide i začas je red na Crnu očicu. 

Fuf, sve je odlično dok pistom šetaju moji modeli, znam da su spremni i znam da su odlični. Od svega meni jedini strašan dio – prolazak pistom iza modela. Od ideje da primim modela za ruku (strah je vrag!) do odluke u zadnji čas – ma idem sama iza njih pa mogu ja to i naravno da protrčim čim prije. Zatvorena u backstageu nisam ni vidjela koliko se ljudi okupilo – dvorana je puna.

Nakon revije nema opuštanja, razgovori s medijima, divnim reporterima koji nam daju toliko pozitivne reakcije da smo osupnuti. Sve prođe, a da i ne osjetiš što se događalo u tim trenucima, dao si sve od sebe da kvalitetno prezentiraš kolektiv i na kraju ostaje veliko zadovoljstvo odrađenim poslom i jedva čekaš sljedeći put! A svi uključeni se slažu da ovo moramo ponoviti pa ako ste slučajno propustili prvo izdanje imat ćete još prilika posjetiti Slow Fashion Weekend.

Photo: Šimun Bućan